O meni

   Dušan Popović Lipovac je gitarista, kompozitor, profesor instrumenta i autor nekoliko skripti za učenje gitare.

   Prvi koraci

   Rođen sam 29. Jula, 1990. godine u Beogradu, a prvi deo života provodim u Kovinu, gradiću pored Dunava. Moji roditelji, iako nisu prošli muzičko obrazovanje, aktivno su se bavili umetnošću; moja majka je pevala u horu i igrala folklor, otac je svirao gitaru i pevao u lokalnim pop-grupama. Stariji brat je prvi u porodici koji je upisao muzičku školu – odsek za klavir, dok je nekoliko godina kasnije to učinio i mlađi – odsek za gitaru. Iako u potpunosti okružen muzikom, moja prva ljubav bila je sport. Kratko sam trenirao fudbal i stoni tenis pre nego što sam počeo da učim umetnost Šotokan karatea. Sa 9 godina upisujem gitaru u klasi profesorke Jelene Mišić koja je svojim pedagoškim znanjem doprinela tome da zavolim klasičnu gitaru. Ipak, na samom početku, karate je bilo ono čemu sam poklanjao više pažnje. Tokom osnovne škole bio sam aktivan takmičar u ovom sportu, dok je muzika bila na drugom mestu. Sa 12 godina, osvojio sam zlatnu medalju na prvenstvu Srbije i Crne Gore, što je jedna od 25 medalja koje sam do tada prikupio. U tom trenutku bio sam nosilac prvog kyu-a (braon pojas). Iako sam tada bio uveren da je sport put kojim će ići, počelo je da jača interesovanje za muziku i gitaru i ubrzo je zauzelo primarnu poziciju u mom životu. Sa 14 godina odlazim na prijemni ispit za srednju muzičku školu u Beogradu.  

   Srednja škola

   2005. godine upisujem srednju muzičku školu Dr. Vojislav Vučković i započinjem svoj život u domu za učenike Jelica Milovanović. Naredne četiri godine bile su presudne za razvoj jer sam u tom periodu upoznao ljude koji su izvršili veliki uticaj na moje razmišljanje i život. U drugoj godini srednje škole dolazim u klasu profesora Zorana Anića čija mi jednostavna filozofija o radu i danas zazvoni u mislima. Kada je bilo potrebno, govorio je: kada budeš počeo stvarno da radiš, prestaćeš da se bojiš. Na početku, to mi nije bilo potpuno jasno i bilo je potrebno nekoliko godina da počnem to i da primenjujem. Druga rečenica koje je, takođe, ostala u mislima bila je: sviraj ono što te radi, samo u tome ćeš biti dobar. Obzirom da sam u tom trenutku bio okružen uglavnom klasičnom muzikom, nisam dovodio u pitanje svoj muzički pravac.

U domu za učenike bio sam član sekcije popularne muzike sa kojima sam sve četiri godine nastupao na Domijadi svirajući rok muziku na električnoj gitari. Ljudi sa kojima sam tada svirao i danas su prisutniu mom životu kroz različite oblike saradnje. Obzirom da sam u razredu imao prijatelje sa džez odseka, zavirio sam i u taj svet, mada, u tom trenutku, samo informativno. Tokom srednje škole, posećivao sam veliki broj koncerata, ali su dva direktno uticala na moj muzički razvoj. Prvi je bio koncert Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića – dok su ljudi uživali u virtuoznosti prvopomenutog, mene je pogled vukao ka Miroslavu – čoveku čije mi je sviranje dugo godina bila velika misterija. I danas mi je to jedan od najvećih gitarskih idola. Drugi koncert bila je prilika da se upoznam sa muzikom Visente Amiga, 2009. godine. Od tog dana, nije prošao nijedan dan da nisam poslušao neku od njegovih kompozicija, stalno razmišljajući kako se dolazi do tog nivoa. Nažalost, u ovom periodu karate prestaje da bude deo mog života, potpuno se koncentrušući na muzičku karijeru. Po završetku srednje škole, još jednom odlučujem da promenim grad u kojem živim.

Fakultet

2009. godine upisujem Akademiju umetnosti u Novom Sadu– odsek gitare – u klasi profesora Zorana Krajišnika. Period fakulteta je za mene značio početak analitičkog pristupa različitim žanrovima od kojih se najviše istaklo interesovanje za flamenkom. Iste godine počinjem da sviram u flamenko trupi La Familia čiji su članovi bili zaslužni za moje uvođenje u ovaj veliki žanr. Naučivši od njih prve lekcije, postalo mi je jasnije kako funkcioniše muzika mojih idola i tada započinjem sviranje njihovih kompozicija istovremeno radeći kompletnu formalno-harmonsku analizu sa željom da što bolje razumem ono što volim. Sa La Familiom sam imao mnogo nastupa od kojih se ističu oni na Exit-u, Nisville-u, u Studio M-u itd. Pored ove trupe, bio sam član hora Svetozar Marković sa kojima sam nastupao na koncertima i takmičenjima. Takođe, bio sam gost-član grupe Klapa Panon sa kojima sam učestvovao na festivalu klapa u Ljubljani osvojivši treću nagradu. Tokom studija počinjem da radim i u muzičkoj školi gde dobijam svoju klasu i vodim đake na različita takmičenja, pritom osvojivši svoje prve nagrade kao profesor. 2013. godine započinjem rad na aranžmanu koncerta za gitaru i orkestar Espagnole i uz odobrenje kompozitora Gerta Van Hurika isti izvodim kao premijeru u Novom Sadu, što je ujedno bio moj diplomski rad.  

Na istok i zapad

Posle fakulteta, počinjem pripreme za nastavak školovanja u inostranstvu. Prijavljujem se na master studije muzičkog istraživanja u Mursiji, Španija i bivam primljen kao jedini ne-španac. Pre odlaska na studije, bivam izabran kao jedan od 30 stipendista ruske vlade za letnju školu horske muzike pravoslavnih zemalja u Sankt Peterburgu, Rusija. Tamo provodim mesec dana izučavajući vizantijsko, jermensko, rano hrišćansko pevanje u autentičnom modu, posećujem sveto ostrvo Valam gde izvodim liturgiju zajedno sa još 60 polaznika škole iz celog sveta. Ubrzo nakon Rusije, odlazim u Španiju gde otpočinjem svoje studije. Moj master rad, pod nazivom Interakcija i fuzija balkanske muzike sa flamenkom poslužio je kao osnova za komponovanje dela koja kasnije počinjem da izvodi sa svojim sastavom Spona kroz album Refleksije iz Mediterana. Pored ovog rada, proučavao sam i španski obrazovni sistem u oblasti gitare i počeo da stvaram metodologiju modernog pristupa učenju gitare za decu do 10 godina koju nazivam Put gitare, a koja kasnije biva proširena na sve uzraste. Pred kraj studija, krenuo sam na put flamenko znamenitosti, obišavši veliki broj najznačajnijih spomenika kulture flamenka u nadi da ću otkriti odakle dolazi ta autentična energija. Na tom putu, upoznao mnogo ljudi od kojih sam učio o životu Roma, Jevreja, Muslimana i Hrišćana kroz istoriju i postaje mi jasnije da veza između Iberijskog i Balkanskog poluostrva seže mnogo dublje nego što sam isprva mislio. U jednom delu puta upoznao sam i Visente Amiga što je jedan od najvažnijih momenata u mom životu. Nakon tog puta, pogled mi se ponovo okrenuo ka Balkanu i poželeo sam da se vratim shvativši da sam rođen na, za mene, neotkrivenom kulturnom blagu.

Po povratku u Srbiju, vraćam se u Kovin gde intenzivno radim na svojim kompozicijima, ali se i aktivno vraćam karateu u želji da kompletiram svoju obuku (mada se ona nikada ne završava). Moj učitelj Aleksandar Đorđević mi je tada rekao: Izabrao si dve najlepše stvari u životu – muziku i sport. U martu 2016. godine polažem za crni pojas i dobijam zvanje majstora karatea i tada odlučujem da započnem novu etapu svog života u Beogradu. Ubrzo po dolasku okupljam nekadašnje kolege i prijatelje i osnivam sastav Dušan Popović Lipovac & Spona sa željom da ostvarim svoju ideju fuzije balkanske muzike i flamenka.  

Sada…

Trenutno koncertiram, komponujem, predajem gitaru i orkestar, i radim na novom udžbeniku. Zajedno sa svojom grupom Spona pripremam niz koncerata u kojima ću izvesti svoje kompzicije i obrade narodnih melodija sa dva poluostrva, a priča se nastavlja…